Turopoljske drvene kurije i kapele, stare gradske jezgre, klijeti i podrumi Zagrebačke županije čuvaju važan dio zajedničke baštine. S druge strane granice, Brežice u slovenskom Posavju donose povijesnu jezgru, dvorac s muzejom i vinograde vinogorja Bizeljsko-Sremič. InterWine ih povezuje u iskustvo koje posjetitelje vodi kroz vinograde i baštinu, uz lokalnog vodiča, kustosa ili vinara koji o prostoru zna više nego što piše na informativnoj ploči.
Nematerijalna kulturna baština
Plemenita općina turopoljska jedna je od najvažnijih povijesnih posebnosti Turopolja. Njezini korijeni sežu u 13. stoljeće, kada se na prostoru između Save, Kupe i Vukomeričkih gorica oblikovala zajednica turopoljskih plemića. Njihova prava i povlastice prvi su put zapisani 1278. godine, a godinu kasnije potvrdio ih je kralj Ladislav IV.
Turopoljski plemići sami su birali svoga župana, a njihovo glavno okupljanje zvalo se spravišće. Ondje su se donosile odluke, birali predstavnici i upravljalo zajedničkom imovinom. Spravišće nije bilo samo administrativni skup, nego važan društveni trenutak zajednice.
Posebno mjesto u turopoljskoj tradiciji imaju turopoljski banderijalci – pripadnici povijesne vojne postrojbe Plemenite općine turopoljske. Nekada su sudjelovali u obrani ovoga prostora, a danas svojim svečanim odorama, zastavom i nastupima čuvaju uspomenu na vrijeme kada je Turopolje imalo vlastitu vojnu čast i prepoznatljiv identitet.
Jedan od najpoznatijih simbola Plemenite općine je njezin grb, koji je 1737. dodijelio kralj Karlo III. Na njemu se nalaze kula grada Lukavca, vojnici, topovi, sablja, zvijezde i orao sa zastavama Hrvatske i Slavonije. Upravo je grad Lukavec bio jedno od središta turopoljske povijesti – ondje su se čuvale važne isprave i održavala spravišća.
Važnu ulogu imala je i zgrada današnjeg Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici. Nekada je bila sjedište Plemenite općine, s prostorijama za župana, bilježnika, blagajnu, arhiv i veliku dvoranu za spravišća.
Plemenita općina turopoljska ukinuta je 1947. godine, a obnovljena 7. srpnja 1991. godine, nakon uspostave Republike Hrvatske. Danas ostaje važan dio identiteta Turopolja – ne samo kao povijesna institucija, nego kao živa veza s običajima, zajedništvom, lokalnim ponosom i tradicijom koja se i dalje prepoznaje u prostoru Velike Gorice i okolice.
Pripada kajkavskom narječju hrvatskog jezika, ali je sasvim poseban i specifičan, zadržavši neke karakteristike iz starih vremena. Najstariji pisani tragovi dolaze iz 16. stoljeća. Neki od naših istaknutih jezikoslovaca složili su se da je turopoljski narodni govor ne samo dio lokalnog identiteta nego i hrvatsko kulturno blago.
Blagdan sv. Jurja u travnju se slavi kao dolazak proljeća i početak još jedne plodne godine, običaj potječe još iz poganskih vremena. Uključuje ophode po selima, kad mladići i djevojke obilaze seoske kuće, skupljaju darove i pjevaju pjesme o Zelenom Jurju. Vrhunac proslave je jurjevski krijes, paljenje velike lomače od slame u glavnom velikogoričkom parku i ispred zidina starog Lukavca.
Dok većinu ostalih zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobra možete opipati, donjosutlansku ikavicu morate čuti, i prilično je rijetka, pa i neobična pojava. Objašnjenje odakle ikavica uz rijeku Sutlu leži u povijesnim prilikama – veći broj čakavaca doselio se u 16. stoljeću bježeći pred Turcima i s vremenom su prihvatili lokalni način govora, no i zadržali nešto od materinskog dijalekta. Danas taj spoj živi na području Brdovca, Marije Gorice, dijela Pušće i rubnog dijela Dubravice.
Godbeništvo ima posebno mjesto u kulturnom životu Brežica i okolice. Pihalni orkestar Kapéle, poznat i kao Kapelska godba, te Gasilski pihalni orkestar Loče pri Dobovi, poznat kao Lučka pleh muzika, čuvaju dugu tradiciju puhačke glazbe.
Njihovi nastupi prate lokalne svečanosti, važne događaje i društvena okupljanja. Na taj način glazba ostaje živi dio zajednice, a ne samo dio kulturne povijesti.
Brodarstvo na Mostecu povezano je sa životom uz rijeku i nekadašnjom svakodnevicom lokalnog stanovništva. Prije nego što su mostovi i suvremene prometnice promijenili način kretanja, brodovi i prijelazi preko rijeke imali su važnu praktičnu i društvenu ulogu.
Danas se ova tradicija čuva kao podsjetnik na povezanost ljudi, rijeke i prostora. Ona govori o načinu života koji je oblikovao lokalni krajolik i svakodnevne navike stanovnika.
Pustni ophodi ločkih kosaca, orača i svatova dio su živopisne pokladne tradicije povezane s Dobovskim fašjenkom. Kroz maske, ophode, pjesmu i igru zajednica obilježava prijelaz iz zime prema proljeću.
Ovaj običaj posebno je zanimljiv jer povezuje humor, simboliku plodnosti i seosku svakodnevicu. U njemu se prepoznaje vedar, društven i snažan karakter lokalne zajednice.
Priprema pletenica važan je dio lokalne kulinarske baštine koju čuva Društvo kmetic Brežice. Pletenice su više od tradicionalnog jela – one su povezane s obiteljskim okupljanjima, svečanim prigodama i prenošenjem znanja među generacijama.
Ova vještina pokazuje koliko je hrana važan dio kulturnog identiteta. Kroz pripremu pletenica čuvaju se recepti, običaji i osjećaj zajedništva.
Bizeljski ajdov kolač jedan je od prepoznatljivih okusa ovoga kraja. Njegova priprema dio je lokalnog znanja koje povezuje domaće namirnice, tradiciju i svakodnevicu ruralnog prostora.
Ovu baštinu također čuva Društvo kmetic Brežice, koje svojim radom doprinosi očuvanju lokalnih recepata i običaja. Bizeljski ajdov kolač tako ostaje dio identiteta Bizeljskog i šireg područja Brežica.
Drvene kapele i kurije
